Stotine ovaca na proplanku. Jedna uz drugu tiho koračaju. Beru posljednje zelene travke. Vuna najljepša i najmekanija. A odsjaj stvara sliku kakvu možete vidjeti samo u stranim dokumentarcima.
Jedan pogleda na tu idilu je bio dovoljan da zaustavimo automobil i pridružimo se Sejdi Dautoviću i njegovom mlađem kolegi. Oba su iz okoline Travnika.
Put dug dva mjeseca smo presreli nadomak Busovače.
Stado od 350 ovaca, tri magraca i jedan pas. Svi su svoju razonodu našli na tom jesenjim bojama okruženom proplanku.
Bilo bi idealno leći na tu travu i prepustiti se cvrkutu ptica i umirujućoj ispaši, ali morali smo saznati i ko su ljudi koji su tvorci slike kakvu nećemo više vidjeti.
Sejdo je u svaki razred išao po dvije godine i zato je danas čoban, kaže u šali. Stočarstvo je tradicija kojom se godinama bavila njegova porodica, ali kada njega snaga napusti stada više neće biti. Ljeto provodi na Vlašiću sa svojim ovcama, period do snijega je namjenjen za liniju Travnik-Busovača-Kiseljak-Visoko-Breza, gdje po dva do tri mjeseca spava pod šatorom, a zimi ide kući u selo Maline. Život nomada nije lagan. 'Bez naroda i vjere, ni higijene ni života', kaže Sejdo. Bila kiša, jak vjetar ili oko vas hodali vukovi, povratka nema. Njih dvojica pod šatorom, magarci svezani za najbliže drvo, a ovce u stadu oko šatora. Ako navrati vuk ili medvjed tada je posebna zabava, kažu. Veoma interesantna priča u priloženom videu.