U srednjem vijeku na Krbavskom polju odvila se bitka koja je na mnoge načine označila prekretnicu. Bio je to posljednji pokušaj hrvatskog plemstva da se, bez pomoći stranog vladara, odupre Turcima.
Ali neuspješan, jer su prokušani osmanlijski konjanici bili sposobniji, a hrvatski junaci naoružani više ljubavlju prema domovini, nego iskustvom i ratnom lukavošću.
Na tom je polju u kasno ljeto 1493. godine, u svega šest sati život izgubilo 10 tisuća hrvatskih duša.
Bio je to početak demografskog osiromašenja ovog dijela Hrvatske, a nastojanja da se čvršće povežu sjever i jug naše zemlje, s Krbavskom su bitkom propala za stoljeća unaprijed.
Međutim, ovo nije lekcija iz povijesti, već samo uvod u priču o sretnim kravama koje danas na Krbavskom polju svakodnevno pasu i uživaju u nepreglednoj zelenoj tišini.
Čuva ih 60-tak kilometara električnih pastira, ali predatori nisu daleko. Vuci čekaju svoju priliku i spremaju taktiku napada na otvorenom polju, kao Turci prije petsto i kusur godina.
Tišina u štali - znak da su krave site i zadovoljne
Na farmi Mladena Kušekovića, pionira ekološkog stočarstva u ovom kraju, nalazi se 580 goveda - od rasplodnih grla, teladi, junadi za tov do podmlatka za daljnji rasplod.
U poljoprivredu je ušao, kako kaže, motiviran željom za dokazivanjem da se na krškim pašnjacima može proizvesti visokokvalitetan proizvod, od kojeg se može pristojno živjeti.
Većina njegova stada je francuske mesne pasmine aubrac, koje u surovim ličkim uvjetima daju najbolje rezultate, kaže Mladen.
Kušeković nas je kombijem provezao svojim pašnjacima koji se nalaze na 700-njak metara nadmorske visine. Prelazili smo preko i oko kamenjara, grmova ljekovitog bilja i samoniklih gljiva puhara i kračuna, velikih poput šake.
Krave smo uspješno zaobilazili, ometajući im izležavanje na ubitačnom podnevnom suncu, koje samo njima paše.Ta je vožnja bila otprilike kao u sporoj verziji relija Pariz-Dakar. Kombi je izdržao, a želudac kako kome...
Po povratku, na farmi nas je dočekao entuzijastični voditelj Josip Šubarić, kojemu je prva rečenica bila: „Dragi posjetitelji, osjećajte se kao u svojoj štali“.
Obzirom da su krave stalno na pašnjacima, štale se koriste kako bi zaklonile ljude od vremenskih (ne)prilika kada je potrebno oteliti kravu i slično, pa su one više za ljude nego za stoku, kaže ovaj simpatični mladić.
Svaka krava ima svoje ime, a na dan našeg posjeta farmi otelile su se blizanke Vela i Mala.
Struje ovdje nema, pa akumulatori rade punom parom, voda je ograničena i košta 17 kuna po kubiku, ali zato stočne hrane, ima više negoli je krave mogu pojesti.
„Kad čujete tišinu u štali to je znak da su krave site i zadovoljne“ kaže Mladen Kušeković.
I skoro da je u pravu. U 20 godina mog iskustva u obilaženju štala, njegova je prva u kojoj se čuje samo cvrkut ptica.
Stoka je na otvorenom cijelu godinu, a na svakoj pašnjačkoj površini na raspolaganju su im po četiri hranilice.
Zbog tako otvorenog izvora hrane, na ove pašnjake povremeno zalutaju i srne, u što smo se i sami uvjerili, ali i divlje svinje u potrazi za dugo iščekivanim objedom.
Josip je po struci ugostitelj, iz Istre se nakon rata s obitelji doselio u Liku i poželio baviti poslom u prirodi okružen životinjama.
Više od desetljeća zaposlenik je farme Natura Beef, uz još četvero drugih radnika, koji žive taj posao. Dodatnih četvero zaposlenika angažirano je u klaonici, prijevozu i prodaji mesa.
Zadovoljni su plaćom, kaže Josip, imaju svakodnevni topli obrok i uredno su nagrađivani za radne rezultate. Netipično hrvatski, jel'da?
Ali ako želiš (zadržati) dobrog radnika, moraš ga pošteno i platiti, smatra vlasnik ove farme.
Nema sektora u kojem danas ne postoji problem pronalaska radne snage, a posebno je to izraženo u poslovima kojim se mi bavimo, priča nam Kušeković. Kvalitetnog mesara, koji je educiran za taj posao je gotovo nemoguće naći, tvrdi on.
„Srećom, mi ne dijelimo u tolikoj mjeri taj problem s ostalim kolegama, jer imamo kvalitetne, educirane i za taj posao dobro nagrađene djelatnike. Podatak da su neki od njih naši zaposlenici već 11 godina govori tomu u prilog“ ističe Mladen Kušeković, bez lažne skromnosti.
Josip kaže da se pronašao u ovom poslu i uživa kada vidi što se sve može postići vlastitim trudom. Uživa i u hrani koju proizvedu, jer je kuharske struke, priča nam.
„Posao je to koji zahtijeva rano ustajanje i kasno lijeganje, a između toga je sto drugih dogodovština, ali sve dok dobro prevladava - to je super“ kaže Josip Šubarić.
Ova farma sretnih krava proizvede oko 50 tona mesa godišnje, telećeg i junećeg, kojeg na tržište plasira preko vlastite maloprodaje u Zagrebu, dviju trgovina domaće hrane, te pet dućana u Sloveniji.
Cijene njihovog mesa dvostruko su veće od uvoznog, ali sve redovito prodaju, jer potrošači prepoznaju kvalitetu ekstenzivnog uzgoja goveda i ne žale se na cijenu.
Zbog toga u idućih nekoliko godina Kušeković planira udvostručiti proizvodnju.