Kontaktirali smo Bernarda da nam odgovori na nekoliko pitanja vezanih za skeč „Moja Ksenija“, no on se nije mogao suzdržati, pa je i prije pitanja htio podijeliti nekoliko zanimljivosti s nama.
Bernard: Slušaj me, bio nam je pun kufer hrvatskih, ma ne samo hrvatskih nego općenito svih, sapunica rađenih na isti način s jeftinim scenarijem i bespotrebnim punjenjem svakog kadra reklamama, pa smo morali nešto napraviti po tom pitanju. Morali smo zato napraviti pandan tome naziva "Moja Ksenija". U skeču sve vrvi od jeftinih bespotrebnih reklama kao što su Optika Brekalo, Autopraona Čizmić itd. Scenarij naše sapunice puno je bolji od svih sapunica koje imate prilike vidjeti na televiziji, a ovo nam je i Jelena Veljača sama priznala.
Što vam je bila inspiracija za skeč „Moja Ksenija“, fenomen sapunica ili neka konkretna domaća sapunica?
Bernard: Pa općenito sam mrzio sapunice, a pogotovo one domaće produkcije. Kad san prvi put vidio Villu Mariju shvatio sam da su španjolske sapunice inteligentne. Na primjer, gdje to u svijetu muž kad uđe u kuću ili neku prostoriju govori: „Ušao sam draga!“, ili „draga, došao sam“? Gdje se to u Hrvatskoj u kafiću naručuje kava na ovaj način: „Molim vas jedan Franck Espresso, kažem, molim vas jedan Franck Espresso“? Ponavljanje je, naravno, radi reklame. Pa onda ulazak automobila u krupnom planu samo kako bi se vidio veliki znak od Škode, opet reklama. U kojem dijelu svijeta aristokracija doručkuje na ovaj način: na tanjuru režu fetu kruha viljuškom i nožem, onda mažu na nju i jedu je viljuškom?! Tako ne jede ni britanska kraljica ni George Costanza onaj Snickers, a to samo da prikažu da su ti likovi kao višeg društvenog sloja.
Gdje ste snimali ovaj skeč i čiju hacijendu vidimo u završnom kadru?
Bernard: Skeč smo snimali u stanu u podrumu. Ulica bana Berislavića 5. Prvi studio Gitka. U njemu sada živi Matina sestra ali nemojte to napisati jer imam zabranu pristupa, pa će znati da je pratim.
Možete li podijeliti neke anegdote sa snimanja?
Bernard: Vrlo rado. One gdje smo bili pijani ili one trijezne? Ok, trijezne. Bilo je smiješno gledati kako Marijo obučen u fratra ili Matija kao Salvador Dali otvaraju vrata dostavljaču pizze. Ta njegova faca na kojoj mu piše da se u tom stanu događaju neke nastrane orgije ili kultovi je neprocjenjiva. I danas me uhvati smijeh kad se sjetim. Mi se svi sakrijemo, a oni mrtvi hladni otvore vrata.
Još nešto, skoro zaboravih. Matina scena ispovijedi je realna. Ono kad se smotano prekrstio je bilo realno jer on stvarno ne zna kako se prekrstiti. Zato je taj moment i ispao vrhunski, jer je ateist.
Odakle ideja za ubacivanje reklama u seriju i tko je smislio kreativne brendove poput „Domex“ ili „Ispovjedaonica - hrvatsko katoličko žuto glasilo“?
Bernard: Ideja je iz prve hrvatske sapunice Villa Maria. Trebali smo napuniti scenu s lažnim lokalnim reklamama "Autopraona Čizmić", "Optika Brekalo", itd. To je donijelo probleme jer služba HRT-a nije htjela pustiti skeč pošto su mislili da su to prave reklame. Jedva smo ih uvjerili u suprotno. Pustili su skeč, ali im nije bilo drago. A "Domex" san izmislio na probi dok san vježbao tekst i improvizacija je bila. Ideš nešto brzo reći i izmisliš najjednostavnije, pa ispadne Domex. Nešto kao John Smith među proizvodima za čišćenje.
E, da, zamislio sam koje bi bilo najveće žutilo novinarsko od poplave svih tih kvazi tiskovina, pa mi je palo na pamet: zamisli da možeš saznati bilo čije grijehe s ispovijedi, svačije tajne. To bi se sigurno čitalo. I tako je nastala Ispovjedaonica, hrvatsko katoličko žuto glasilo.
Jeste li ikada dobili reakciju od Tončija Huljića s obzirom da ga spominjete u skeču?
Bernard: Pa nismo. Zašto bi ga dobili kad ga i ne spominjemo. Aha, vi mislite na gospodina Kuljića možda?
Kakve su bile reakcije publike na ovaj skeč?
Bernard: Ma prošlo je ispod radara. Reakcije su bile u smjeru da bi ga trebali ponoviti jer da nije baš nešto.
Svi ste bili glumački uključeni u ovaj skeč, pa kako ste podijelili uloge? Zašto je baš Mario svećenik, a Bernard ugledni pravnik na putu za Haag?
Bernard: Pa glupo je da jedna osoba sve glumi zar ne? Mislin, ja bi to sigurno mogao, ali bi izgledalo čudno. Ja sam zapravo imitirao Žarka Radića i njegovo preglumljavanje u sapunicama: „pa dobro...ja...ovaj...Marija...dobro...riješit ćemo to“. Niste shvatili da je to on? Znači direktno mi govorite da sam loš ? Ok.
Marijo glumi fratra. Izmišljenog. Karikaturu. Il možda nekog njegovog iz Gruda. Ne znan. Pitajte ga. Još onako proćelav je pravi fratar, jel tako? Bilo bi glupo da je odvjetnik. Zato sam to ja. Znači niti malo vam ne bacam na Žarka? Jeste sigurni?
Primjećujete li kako se nakon vašeg skeča podigla kvaliteta produkcije snimanja sapunica?
Bernard: Kako ne. Pa mnogi su nas producenti zvali i rekli kako im je naš skeč otvorio oči. Čak nas je Jelena Veljača nazvala i rekla da neće više raditi onakve sapunice i da je svjesna svojih grešaka. Naravno, lagala je.