Donosimo esej Viktora Matića o proto-nacionalnoj pripadnosti starih Dubrovčana pročitan u emisiji Diagnosis, Treći program hrvatskog radija.
U nastavku neki od izvora koji potvđuju postojanje hrvatskog etnonima u predmodernoj južnoj Dalmaciji s naglaskom na Dubrovačku Republiku:
1) 1564. Nikola Nalješković, dubrovački pjesnik piše u poslanici korčulanskom vlastelinu Ivanu Vidaliju:
"Tim narod Hrvata vapije i viče da
s'kruna od zlata, kojom se svi diče.
Gospoda slavna pak bnetačka gdi čuju
da tebe hvati svak, ljube te i čuju."
Odmah u sljedećim stihovima Nalješković nabraja gradove poput Dubrovnika, Zadra, Splita, Šibenika, Hvara, Korčule za koje kaže da svi zajedno cijene Vidalija iz čega proizlazi da je za Nalješkovića "narod Hrvata" upravo onaj narod koji živi diljem dalmatinske obale.
To se vidi i u drugim njegovim poslanicama. Naime, iste godine Nalješkovic piše hvaraninu Hortensiju Brtučeviću:
"Hortense pošteni, slavo svih Hrvata".
Dok Petru Hektoroviću sa Hvara piše:
"Molim to togaj rad, ne moj, svi Hrvati
da na te plaču sad, hotjej ga parjati"
Iste godine (1564.) Vidali odgovara Nalješkoviću sljedećim stihovima:
"Časti izabrana, Niko, i hvala velika,
hrvatskoga diko i slavo jezika..."
Zatim u nastavku poslanice Vidali piše neke od najljepših stihova upućenih gradu Dubrovniku.
"Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti
svake Bog nadili obilno milosti,
Gospodom uresi, zakonmi i pravdom
različim uzvisi imanjem i blagom
Svuda ga jes puna slava, svud on slove,
hrvatskih ter kruna gradov se svih zove..."
Kao što vidimo Vidali naziva Dubrovnik "krunom svih hrvatskih gradova" za čiju se slavu i bogatstvo daleko pročulo.
2) Dubrovački renesansni pjesnik Dinko Zlatarić na naslovnici zbirke prijevoda grčkih tragedija iz 1597. jezik naziva hrvatskim. Na naslovnici čitamo:
"Elektra tragedija. Ljubmir pripovijes pastirska. I ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u HRVACKI izložene"
3) Još jedan poznati dubrovački pjesnik kod kojeg nailazimo na hrvatsko narodno ime je, također prethodno spomenuti Mavro Vetranović.
Mavro Vetranović piše u poslanici Petru Hektoroviću sljedeće stihove:
"višnji Bog s nebesa razlike države
u vrijednosti napuni, da vrijednos taj teče
u vijencu i kruni po svijetu daleče,
a navlaš kud jezik hrvatski prohodi,"
Mavro Vetranović 1527 g. piše i čuvenu pjesmu "Lovac i vila" u kojoj se nalazi vilin poziv dubrovačkoj vlasteli koji glasi:
"Još neka da znate, po svijetu svak pravi,
da ste sve Dalmate natekli u slavi,
Ne samo Dalmate, gospodo pridraga…
neg još sve Hrvate skupivši jednaga".
Iz navedenih stihova jasno se vidi da je Vetranović Dalmatince smatrao svojevrsnim podskupom Hrvata koji zajedno s ostalim Hrvatima tvore jednu protonacionalnu zajednicu.
4) Slično potvrđuje i dubrovački filozof Stjepan Gradić u predgovoru Palmotićeve "Kristijade".
Naime, govoreći o pjesničkom izričaju Junija Palmotića Gradić poručuje, u prvom redu Hrvatima i Dalmatincima, da bi trebali prihvatiti književni jezik tog vrsnog pjesnika bez obzira na dijalektološke razlike što znači da su i za njega oni dio iste protonacionalne zajednice.
5) Dubrovački pisac Bernardin Pavlović 1747. u Veneciji tiska dvije knjige na čijim naslovnicama kaže da su pisana hrvatskim jezikom jasno ističući da su objavljena "na korist hrvatskog naroda", dok u predgovoru kaže "na korist nas misnika hrvatske ruke i svega naroda našega".
6) Dubrovački leksikograf Joakim Stulli u svom rječniku iz 1801. jasno navodi pojmove hrvatski i slovinski (što je bio najčešća odrednica za jezik Dubrovčana) kao sinonime (dok srpski ne!) što možete vidjeti iz priložene slike.
7) Jedne od najljepših stihova iz kojih se vidi da su Dubrovačni itekako bili svijesni svog narodnog imena opjevao je naturalizirani Dubrovčanin Marko Bruerević koji kori Dubrovčane što pišući talijanskim odbacuju slovinski jezik kojeg naziva "hrvatskom starinom". Čitamo:
"Ti koji dni traješ i noći knjige promećeš
Pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave
Bi l' uzrok men' po sreći dokazati znao
S pivnice jer svako do glasovita Pregata
Slavne bi se slatko hrvatske odreko starine?"
Dubrovački Francuz Marko Bruerević, pjesma "Satira", 1820.
8) Međutim, možda i najupečatljiviji izvor koji je dokaz prisustva nosioca hrvatskog etničkog identiteta na području Dubrovačke Republike u predmodernoj južnoj Dalmaciji je ruski grof i diplomat P.A.Tolstoj koji 1698. g. posjećuje Republiku i bilježi u dnevniku da se Raguzani nazivaju Hrvatima.
"Oko tog samostana po gradovima žive Raguzani (Dubrovačni op.a.) - pomorski kapetani, mornari i astronomi (...) govore svi slavenskim jezikom, a talijanski znaju svi i nazivaju se Hervati, vjeru drže rimsku".