Рет қаралды 163,463
Ako se neki hroničar zlog doba ikada bude dotakao Miloša Vučevića, u istoriji će ostati zabeleženo da je ovaj radikal po pedigreu, koji nikada u sebi nije krio ni radikala po uverenju, postao posilni vladarske porodice Vučić, iz čistog pragmatizma. Fasciniran smelošću projekcija o sebi, činio je nedela koja je teško izjednačiti sa razumom i umom. Kao čovek bez suštinskih znanja i obrazovanja, izabrao je najprofitabilniju delatnost - poltronstvo.
I isplatilo mu se.
Od politačara sa margine, postao je glavni novosadski arhitekta, urbanista, graditelj… U zavadi sa zelenilom, kulturom i lepotom, otkrio je neprikosnovenu ljubav prema ogoljenom betonu, blještavilu stakla, čvrstini armature.
Narodnu poslovicu: “Kad ti život da limune, ti napravi limunadu.”, Vučević je učinio naprednijom: “Kad ti život da poljoprivredno zemljište, ti napravi građevinsko.”
Još naprednijom: “Kad ti život da kulturno-istorijska zdanja, ti ih sravni sa zemljom.”
Najnaprednijom: “Kad ti život da oazu zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta, ti je istrebi i na tom mestu posadi građevinska čudovišta.”
Tako je Miloš Vučević, rešavajući probleme koje je izmišljao, sam postao najveći problem. Do juče Novosađanima, danas svim građanima Srbije.