#pricesadijanom
Po novu priču zaputila sam se u selo Vranovići u Opštinu Gračanica kako bih obišla prijatelja Fudu. Pozvao me da ga posjetim.
Razmišljam u kakvom bih ga stanju mogla pronaći, znam da je emotivan i znam, ma dobro se sjećam kada je otkrio njenu bolest koliko je plakao.
Nedavno je ostao bez voljene supruge u kojoj je imao sve. I prijateljicu i sestru i podršku i ljubav, ponavljao nam je. Davno je izgubio ruku i potpuno je ovisio o hizmetu svoje voljene supruge, koja je znala da ce se njen Fudo bez nje teško snaći.
Posebna, kakva je bila, zaklela ga je u zadnjim danima svog života, da ne bude sam. Samoća ubija, znala je to, naročito osobu poput njenog voljenog muža, baš kao što je nju ubijala, malo pomalo, njena teška bolest.
I zaista, nakon što je preselila, ostala je velika bol. Unatoč svim nastojanjima da joj produži život, Sedija je preselila.
Fudo, inače veseljak, od tada je drugačiji. Svako malo bi nam zaplakao i mi smo prekidali naš razgovor. Rekao je da mu je teško samom, da smatra da je svojoj kćerci Saneli, veliki teret, i da bi volio pronaći osobu koja bi mu bila drug.
Što se ljubavi tiče, rekao je, to teško da neka može popuniti, jer mu je rahmetli supruga svojim odlaskom odnijela i dio srca.
Kroz razgovor sam shvatila koliko bol čovjeka može da promijeni, a kako ljubav prava i iskrena nikada ne smije da uslovljava. U zadnjim danima svoga života, ona smrtno bolesna, misli na njega, a on smrtno uplašen sto je gubi, svaki momenat radi na tome da joj produži život. Neću da vjerujem da prave ljubavi ne postoje, i da su to bajke za djecu.
Ljubav ovo dvoje ljudi je bila bajka koja je počela onog momenta kada ju je upoznao i kao drugaricu predstavio svojima, a onda narednih 47 godina, volio, poštovao, čuvao i njegovao.
Možda je ovu bajku nemoguće ponoviti, ali ako ste mišljenja da ste osoba koja bi razumjela čovjeka poput njega, ja ću vam poželjeti sreću.
Dobro došli u još jednu emisiju "Priče sa Dijanom".