"Jedne večeri je jedan čuveni beogradski pjevač, koga su zvali Rade "Kikiriki", došao na "Kalemegdansku terasu", tamo gdje sam ja nekada pjevao. Sjeo je u društvo, počeli su da pijuckaju, da pričaju i da pjevaju. Ja sam, normalno, kao svaki mlad čovjek, anoniman, sjeo za jedan drugi sto i slušao što ti stariji ljudi rade.U neko doba noći Rade "Kikiriki" je otpjevao jednu pjesmu koja me je potresla. Zove se: "Niz polje idu, babo, sejmeni". On je tu pjesmu samo jednom otpjevao i ja sam je samo jednom čuo u njegovoj interpretaciji. Zabilježio sam je u moj "magnetofon". Trudio sam se poslije toga da je, na neki način, i ja otpjevam. Kasnije sam je i snimio. Kada je taj snimak došao u javnost, kad su ljudi već znali tko sam i čime se bavim, onda je došao jedan vrlo interesantan ali i bolan trenutak za mene. Jedne noći sreo sam jednu divnu gospođu u hotelu "Union", gdje sam inače radio, koja mi je tom prilikom rekla: Jao, gospodine Zvonko, vi ne znate zašto ja svaku večer dolazim ovdje? Kažem - ne znam.-Ja sjedim celu noć i čekam da vi otpjevate pjesmu "Niz polje idu, babo, sejmeni", jer je to bila pjesma mog velikog prijatelja Radeta "Kikirikija". I kaže: - Zamislite što se desilo!? Kažem - Što? Kad je Rade umirao rekao je: "Molim te, pusti mi pjesmu 'Niz polje idu, babo, sejmeni', koju pjeva Zvonko Bogdan..."C'est la vie. Takav je život."